1. Atrakcija zvana "lift"
Za one koji ne znaju ja sam iz BiH i jedna polovina mog djetinstva je provedena u ratu. Samim tim ja dosta toga nisam znala ni da postoji za što su druga djeca svakako znala. Poslije rata, tamo neke 1998. ja sam se prvi put susrela s liftom :). U naselju gdje sam ja živjela postojale su velike zgrade (ovo pišem iz perspektive osmogodišnje djevojčice) i za mene su te zgrade bila u početku strašne, ali su mi postale zanimljive kad sam upoznala tu zanimljivu spravu koju zovu lift. Naravno, ja nisam bila jedina koja nije znala za to i moje društvo je bilo u istoj situaciji. Da budem iskrena svi smo se mi plašili tog lifta jer onako naivno ispitivajući roditelje o čemu se tu radi, saznali smo da se možemo zaglaviti ili ne daj Bože propasti u rupu i nikad nas niko neće izbaviti. Strašno.
Uprkos svemu tome mi smo glumili hrabru družinu (uvijek mi naumpadne "Družba Pere Kvržice"), i odlučili smo ići da se provozamo u tom liftu. Svađali smo se dugo oko toga ko će otvoriti vrata, ko će prvi ući, a ko pritisnuti dugme. Napokon smo ušli unutra i prevazišli sve strahove i uspjeli otići do potkrovlja zgrade i nazad. Ljudi, ja vama ne mogu opisati kakav je to osjećaj bio. Od tog dana pa svaki dan smo išli da se vozamo. Djevojčice bi se sređivale, tj. oblačile najljepše haljinice i krale smo od mama šminku kako bi bile lijepe, a dječaci su baš puno zaudarali na parfeme svojih očeva i imali su jako puno gela u kosi.Nema veze, mi smo bili cakum pakum :) Dan sanas se sjećam košuljice koja mi je bila samo za tu priliku. To više nije bio samo onaj lift u koji smo prvi put ušli, jer zgrada ima vuše ulaza pa smo svaki iskoristili. To je trajalo danima i danima. Sve je super bilo dok ja nisam insistirala da se sama provozam, a inače sam po prirodi uporna i tvrdoglava. Radije ću rizikovati nego odustati od onoga što sam naumila. I tako sam ja ušla u taj lift, sama naravno, i negdje na trećem spratu se zaglavila. Nisam htjela odmah galamiti je tražiti pomoć jer sam se plašila da će neko zvati mamu i tatu. Međutim, duštvo koje me je čekalo u prizemlju je vidjelo da se nešto dešava i počeli su vrištati. Panika je svakako bila prisutna, ali na kraju se sve dalo riješiti jer je jedna fina teta izašla i rekla mi da samo moram zatvoriti unutrašnja vrata i problem je riješen. Kada se to sve završilo, nije mi palo na pamet više ići u lift i dugo sam imala strah od istog. Srečom, danas je to drugačije.
2. Sam svoj frizer
Kao djevojčica imala sam strašno dugu, gustu i valovitu kosu. Mama nije dala da se šišam kratko jer sam zaista bila svugdje zapažena s takvom kosom. Iako je sve to lijepo izgledalo meni je bilo jako teško nositi tu težinu na glavi. Mrzila sam češalj ( i danas ga mrzim), mrzila sam prati kosu jer ona voda dodatno oteža i sl.
Danima sam molila mamu da me odvede frizerki kako bi me ošišala, ali ona nije htjela ni da čuje. Trebam istaći da me je godinama varala jer kad god bih tražila da se šišam ona bi me odvela, ali bi mi samo vrove skratili i prvili se kao da su mi pola dužine skratili. I tako, prolazili su dani i moji roditelji odu do prijatelja. Za sve one koji će se pitati kako su mogli ostaviti malu djevojčicu samu kod kuće moram napisati da nisam bila sama. Živjeli smo kao podstanari pa su u prizemlju bili vlasnici kuće. Međutim, to što su oni tu nije me nimalo spriječilo da se pretvorim u malog vraga. Uzela sam makaze, stala pred ogledalo i malo pomalo sjeckala svoju kosu. Moram priznati da me je bilo strah i da su mi ruke drhtale. Od preduge kose (do guze) ja sam uspjela skratiti do ramena. Meni se to na ogledalu činilo super i bila sam ponosna na sebe što sam uspjela tako fino da se šišam. Sve vrijeme dok sam bila sama pjevala sam i plesala po kući. To moje malo slavlje je kratko trajalo jer kada su mama i tata došli kući šok su doživjeli. Mama je plakala i gledala u mene, a tata je bio ljut strašno. Kada mi je s drugim ogledalom pokazala s leđa kosu i šta sam ja ustvari uradila, i ja sam bila jako tužna. Naravno, odmah su me odveli frizeru da sve to koriguje.
Kosa je naravno narasla, ali ja se nisam opametila. Još jednom sam to isto uradila i pokušala sakriti. Naime, zavezala sam kosu, a ostatak dlaka bacila kroz prozor. Nije im dugo trebalo da me provale :)
Sramota me je, ali moram priznbati da sam dobila malo po nosu :)
3. Mac, mac, mac...!
Mislim da ovo što ću sad pisati nije samo nešto što sam ja radila. Mislim da su to sva moguća djeca ovog svijeta proživjela i doživjela. Radi se o tome da sam ja od malih nogu uvijek dovodila životinje kući, i to i dan danas radim. Posebna ljubav je bila između malih mačića i mene. Također, ništa se ni danas nije promijenilo.
Znala sam svaki dan doći sa nekim novim mačetom koje bih nahranila i zatvorila u kokošinjac kako mi ne bi pobjeglo. O uvođenju u kuću sam mogla samo sanjati jer roditelji su se plašili da ne dobijem vaške. Sve je to lijepo, bajno i krasno dok ne dođe noć i ja shvatim da je meni mače pobjeglo. Naravno nastupa cika, vriska, panika, plač i slično. Jednom sam znala cijelu ulicu dići da traži mog Micka. Možete zamisliti situaciju u kojoj nekih dvadesetak ljudi i djece, oko 10 sati naveče, ide ulicom i govori "mac, mac, mac".
Zaboravila sam navesti da sam svakom mečetu nokte lakirala O:)
Micko se vodi kao nestalo mače i dan danas :(
Ehh to moje famozno djetinstvo nije imalo računare, CD-ove niti internet. Muziku sam slušala samo na radiu, TV-u ili na kaseti.
Imala sam deset/jedanaest godina i svi smo masovno pisali spomenare. Izmišljali smo stihove ili bi pisali one koje smo zapatili slušajuči omiljenu pjesmu. Tih godina pojavio se na našoj domaćoj muzičkoj sceni Željko Joksimović. Kakav je to rusvaj bio :D
Sjećam se da sam imala veliku liniju i da mi je tata kupio velike slušalice. Satima sam znala slušati njegovu kasetu. Jednog dana odlučila sam skupljati tekstove najdražih pjesama. Stavila bih slušalice na uši i tekst jedne pjesme sam znala pisati po dva sata jer sam morala stalno vraćati. Naravno nije bilo kao danas da se natempira tačno vrijeme već pritisni play kad misliš da treba. Uživala sam u tome.
Još jedna zanimljiva pričica vezana za tu muziku je što nije bilo skidanja pjesama kao danas. Rijetko kada bi se meni svidio cijeli album nekog pjevača ili grupe i onda bi mi bilo smor kupovati cijelu kasetu. Znala sam napamet kad koja muzička emisija, ona sa željama, počinje na radiju i onda bih zvala i naručila pjesmu koju želim. Mogla sam satima sjediti i držati prst na onom dugmetu "rec" dok ne počne moja pjesma. Imala sam 3 ili 4 svoje kasete sa snimljenom muzikom koju ja volim i strašno sam bila ponosna na to. Kasnije sam otkrila i čari videa i video kasete pa sam snimala spotove sa TV-a. Obožavala sam top liste na a Vivi plus :D
To bi bile otprilike moje najdraže scene iz djetinstva. Ima toga još punoo, ali dosta za sada. Nadam se da ćete i vi koji čitate sa mnom podijelutu svoje priče iz djetinstva pa da napravimo post i o vašim anegdotama.
Također se nadam da vam se svidjelo ovo. Naravno, šaljite prijedloge o čemu želite da pišem i ljubim vas do sljedećeg posta :*
Nema komentara:
Objavi komentar